PARTIZANSKI RASNI ZAKONI I TEROR NAD POLJACIMA U BiH

I to je nama naša borba dala..

Mi Hrvati  smo vec dugo izloženi najobičnijoj propagandi protu-hrvatski orijentiranih Jugoslavena iz Hrvatske, koji se vole deklarirati kao anti-fašisti, o tome kako su Komunistička partija Jugoslavije i njena marioneta, Komunistička partija Hrvatske, zapravo bile revolucionarne, hrvatski orijentirane i progresivne snage. 

Kako je takvo nešto u potpunoj suprotnosti s onim tko su bili partizani i što su oni htijeli, i što su radili, odlučili smo iznijeti nekoliko stvarnih i šokantnih dogadjaja iz kojih se najbolje vidi tko su bili srbijanski i hrvatski partizani i u čemu se sastojao njihov navodni  progresivni anti-fašizam. Svrha ovog rada nije ni znanost niti polemika nego ismijavanje apsurdnih teza koje nam danas prodaju ljudi iz samog hrvatskog državnog vrha koji nemaju nikave kvalifikacije za položaje na kojima se nalaze, ne zato što ih je narod takve izabrao, nego zato što ih je partija pozicionirala na te položaje u svrhu zadržavanja partijske kontrole nad narodom.

Kad je riječ partizanima teško je odlučiti po čemu su oni bili naj-nehumaniji: po krutim ubojstvima, nezamislivom teroru, ismijavanju pravnih normi ili po perverznim lažima.  U tu kategoriju svakako spadaju i rasni zakoni koje su oni ne samo proglasili nego i do u tancine proveli u toj svojoj Jugoslaviji.  Ovaj clanak danas obradjuje baš tu tematiku i primjenu tih partizanskih rasističkih zakona na Poljake koji su živjeli u Bosni i Hercegovini i u drugim mjestima bivše Jugoslavije.  Autor članka je Husnija Kamberović a članak smo preuzeli iz publikacije Instituta za Suvremenu Povijest iz Zagreba: God, 30., br. 1., 95.-104. Zagreb, 1998. Radi ograničenog prostora i formata tabele i literatura na osnovu koje je članak napisan su izostavljeni a svi oni koji su zainteresirani za te detalje mogu se obratiti uredništvu portala i dobit ce sve informacije koje imamo vezano za ovaj članak. Na kraju ovog članka postavlja se najlogičnije pitanje: Zašto su nama Hrvatima partizanski rasistički zakoni bili neophodni kao temelji za našu suvremenu nezavisnu hrvatsku državu, kao to lijepo piše u našem sadašnjem ustavu?

 
Iseljavanje Poljaka iz Bosne i Hercegovine 1946. godine

HUSNIJA KAMBEROVIC
Institut za historiju, Sarajevo, BiH

 Na temelju izvorne arhivske građe u radu se analizira proces iseljavanja Poljaka iz Bosne  i Hercegovine 1946. godine, uz osvrt na njihov opći položaj neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Odnos komunističke vlasti prema nacionalnim manjinama na prostoru Bosne i Hercegovine nakon Drugoga svjetskog rata uvelike je bio određen općim odnosom te vlasti prema nacionalnom pitanju, ali i strateškim usmjerenjem i određenjem te vlasti prema budućoj strukturi društva, te odnosom unutar komunistićkoga kruga zemalja, kojemu je Bosna i Hercegovina, kao sastavni dio Jugoslavije, pripadala. Odnos prema poljskoj nacionalnoj manjini je, međutim, po mnogočemu karakterističan. Prije svega, radi se o stanov¬nićtvu koje je do tada dulje od pola stoljeća živjelo u prilično kompaktnim skupinama na pojedinim prostorima Bosne i Hercegovine, stanovništvu koje je tijekom Drugoga svjetskog rata u značajnoj mjeri sudjelovalo u partizanskoj vojsci, gdje su imali i jedan svoj bataljun, i, konačno, stanovništvu čija je matična domovina, Poljska, pripadala krugu »prijateljskih, komunističkih zemalja«. Uprkos tome, odmah nakon završetka rata počeli su pregovori i pripreme za iseljavanje Poljaka iz Bosne i Hercegovine u Poljsku, što je tijekom 1946. i realizirano.

Poljaci su se u Bosnu i Hercegovinu naselili u vrijeme austrougarske vladavine. Postojale su dvije grupe poljskih doseljenika: jednu su činili Poljaci koji su govorili poljski jezik i bill su katolici, a drugu Ukrajinci s ukrajinskim jezikom i unijatskom vjerom. I jedni i drugi su došli iz Galicije. Najveći dio ih se smjestio u prnjavorskom kotaru, te u kotarevima Derventa, Bosanska Gradiška, Banja Luka, Bosanski Novi i Prijedor. Godine 1912. u kotaru Prnjavor čisto poljski (rein polnischen) su bili Novi Martinac, Gumjera i Grabašnica sa 2213 članova, Rakovac i Kunova sa 1438, Devetina sa 482, Gajevi sa 76, Stara Dubrava sa 374, Kokorski Lug sa 86 članova; u kotaru Bos. Gradiška čisto poljski su bili Miljevačka Kozara sa 134, Celinovac sa 190, Bakinci Donji sa 265, Bakinci Gornji sa 278 duša, dok je u srpskim selima Bukviku i Cerovljanima te godine bilo 253 Poljaka. Uglavnom se radilo o seljacima kolonistima, kojih je 1910. bilo 10.975 i imali su 12 kompaktnih kolonija. U kasnijim je statistikama teško pratiti kretanje broja Poljaka, jer su statistike evidentirale stanovništvo po vjerskoj, a ne nacionalnoj pripadnosti. Računa se da je u Bosni i Hercegovini Poljaka 1930. bilo oko 20.000, od toga katolika polovina, a druga polovina unijata.

Koncem Drugoga svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je živjelo vise od 15.000 Poljaka. Oni su na konferenciji 1. srpnja 1945. izrazili namjeru vratiti se u Poljsku. S takvim zahtjevom njihova se delegacija obratila predsjedniku Vlade BiH Rodoljubu Colakoviću, koji je obećao pomoći im da se isele. Nakon toga poljski predstavnici, koje su predvodili Jan Komus, Jan Urban i izvjesni Rozmuž, obratili su se Ambasadi Republike Poljske u Beogradu, gdje su, takoder, dobili podršku za svoje namjere. Rodoljub Colaković je o tome razgovarao i s Josipom Brozom. Kada je na toj razini dobivena suglasnost, poljska delegacija je krenula u Poljsku da razgovara s poljskim vlastima o svome povratku. Sastala se s poljskim predsjednikom, ministrima vanjskih i unutrasnjih poslova, i nakon pozitivnih odgovora posjetila Donju Sleziju, gdje je izabrala teren za naseljavanje.

Medutim, problem je nastupio onoga trenutka kada Vlada Jugoslavije nije htjela priznati odštetu za stečenu imovinu, tj. kuće i zemljište koje Poljaci ostavljaju. Jugoslavija je čak tražila da Poljska plati Jugoslaviji stoku i živežne namirnice koje Poljaci sa sobom povedu tokom preseljenja. Zbog toga su se delegati poljske manjine u Jugoslaviji 6. prosinca 1945. jednim pismom obra¬tili Josipu Brozu u kojemu su tražili da se pitanja oko njihova iseljenja riješe što pravednije. Oni su izjavljivali sljedeće: »1. Za dobivene zemlje i kuće u Poljskoj moramo u obrocima odplaćivati, a ovdje u Jugoslaviji ostavljamo iste bez ikakve nadoknade. 2. Za našu stoku i živežne namirnice, koju izvozimo, Poljska bi morala platiti, a mi koji smo zainteresirani morali bi ponovo od Poljske Države da kupimo svoju vlastitu imovinu. 3. Ovdje smo mnogo žrtvovali u Narodno-Oslobodilačkom Pokretu u krvi, gdje su najbolji sinovi dali svoje živote za slobodu, a ujedno davali smo u naravi mnogo za izdrzavanje N.O.V. i pasivnih krajeva. 4. Okupator a osobito četnici, zato što smo kompaktno učestvovali u N.O.P., opljačkali su, popalili i pobili mnoge od nas. 5. I dan danas poljska naselja u Bosni izložena su teroru četnika, te skoro pola stanovništva izbjeglo je iz svojih naselja i sklonilo se sa nešto sirotinje u gradove ili slavonska sela, gdje gladna, gola i bosa traže spasa«.

U ovom su pismu Poljaci tek na kraju, pomalo bojažljivo, ukazali na veoma loše stanje u kojemu su živjeli. Vasilj Semak, narodni poslanik iz Prnjavora, koncem kolovoza 1945. o njihovom položaju opširnije je pisao ministru unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine. Semak veli da u Prnjavoru seljaci Srbi pale kuće Poljaka, Ukrajinaca i Ceha »i to pod firmom četnika«. Kako bi potvrdio taj svoj iskaz, Semak prilaže jedan zapisnik koji je napisala Anka Demanjčuk iz sela Rasavice kod Prnjavora, iz kojega se vidi da Srbi seljaci »u zajednici sa četničkim elementima« pljačkaju i ubijaju Poljake vršeći na njih pritisak da se isele u Poljsku. U zapisniku koji su potpisali Vaso Cvilj i Ivan Dutko, stoji: »Odbornici sela Rasavac izjavljuju sledeće: Seljaci Srbi kažu: što ne selite Galicijane? Selte iz naše zemlje ili ćemo vas poklati. Ako vi sami ne iselite mi ćemo vas poklati. Predsjednik sela (ime sela i ime predsjednika nije čitko napisano, op. H. K.) vrlo je dobar čovjek i brani nas na svakom koraku, a jednako i on je mišljenja kako kaže: šta ces brate, raja je raja. Ona se buni i neće vas«. Odjeljenje za unutrašnje poslove Okružnog narodnog odbora Banja Luka javilo je 4. prosinca 1945. Ministarstvu unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine da su Semakovi navodi istiniti. Okružni odbor kao razlog za ovakvo ponašanje srpskih masa prema Poljacima (i Ukrajincima) navodi »stav tih manjina prema NOP-u«. »Srbi, koji su tokom rata proganjani, nisu sa simpatijama gledali na ove manjine«. Koristeći takvo raspoloženje, četničke grupe su počele terorom »uz potporu dobrim dijelom i srpskih masa da ubrzaju odluku Poljaka i Ukrajinaca da se isele«.

Na nezavidan položaj Poljaka ukazuje i jedna informacija iz Srpca. Kotarski narodni odbor Srbac je 17. studenog 1945. javljao kako »Poljaci kao i Ukrajinci (s toga terena, op. H. K.) svakodnevno napuštaju svoje domove i bježe radi pljačke od strane srpskog stanovništva (starosjedioca) koji pomažu četnicke bande«. U razdoblju od 25. prosinca 1945. do 25. siječnja 1946. iz Srpca je od 5700 Poljaka (860 obitelji) pobjeglo njih 2482, od toga 1241 u pravcu Prnjavora (579 domova), 1123 u pravcu Dervente (197 domova) i 118 u Slavoniju (22 doma). Poljski ambasador je 25. prosinca 1945. posjetio Prnjavor. Rezultat ove posjete je bio taj da su Poljaci organizirali seoske straže radi obrane svojih sela, a oružje im je dala vlast, s tim što je njihova dobrovoljačka milicija radila pod kontrolom jugoslavenske milicije i narodnoga odbora u Prnjavoru.
Vjerojatno je ovaj posjet takoder pridonio da se ubrza potpisivanje Protokola Poljske i Jugoslavije o iseljenju Poljaka iz Jugoslavije. Protokol, »sastavljen u dva primjerka na srpskom i poljskom jeziku«, potpisan je 2. siječnja 1946. godine. Prema tom Protokolu svaki iseljenik je pismeno izjavljivao da se iseljava dobrovoljno i da se odriče nepokretnog imanja u Jugoslaviji. U tom smislu će se obaviti fiktivna kupoprodaja. Iseljenici su mogli sa sobom ponijeti namještaj, poljoprivredne strojeve i alate, zanatski alat, dva govečeta, dva konja, tri koze i tri svinje. Protokol su potpisali u ime jugoslavenske vlade Vladimir Velebit, pomoćnik ministra vanjskih poslova, a u ime Poljske Jan Karol Wendle, izvanredni i opunomoćeni ambasador Poljske Republike u Jugoslaviji. Za izvršenje ovog posla bilo je predvideno osnivanje mješovite jugoslavensko-poljske komisije »koja će obaviti ceo posao oko iseljavanja Poljaka«.

Od 1945. djelovala je i Komisija za preuzimanje imanja Poljaka kolonista, koja je 29. prosinca 1945. izdala jedno uputstvo da se u svim kotarevima gdje ima Poljaka osnuje kotarska komisija, a pri svakom mjesnom narodnom odboru, gdje žive Poljaci, da se uspostave mjesne uprave. Njihov je cilj bio da dostave imena svih Poljaka koji sele, da vode nadzor nad njihovom imovinom kako se ne bi uništavala i krala. Posebno se naglašava da »treba konkretno izvještavati o uništavanju, prodavanju zgrada, vrata, prozora, šuma, voćnjaka od strane samih Poljaka, koji svojevoljno napuštaju svoje kuće«1. Uz to je Vlada Bosne i Hercegovine 24. siječnja 1946. odlučila da se osnuje jos jedna ko¬misija na području banjalučkoga okruga, »čiji će zadatak biti obavljanje po¬slova oko otpreme iseljenika i preuzimanje njihove imovine«. Komisija je trebala imati ukupno 18 članova, a predsjednik bi bio Mišo Jokanović.

Medutim, budući da je i osnivanje Mješovite jugoslavensko-poljske ko¬misije kasnilo zbog sporosti jugoslavenske strane da imenuje svoje predstavnike, na konferenciji odrzanoj 29. siječnja 1946. o pitanju preseljavanja pripadnika poljske nacionalne manjine s banjalučkoga okruga odlučeno je da se privremeno odrede članovi jugoslavenskoga dijela komisije (Mišo Jokano¬vić, Riza Muhsinović, Ljubo Miletić, Tomo Munjiz, Zdravko Preradović i Džemal Mahmutčehajić, te po dvojica predstavnika iz svakoga kotara gdje je bilo Poljaka za iseljenje - Prnjavor, Srbac, Laktaši, Bos. Gradiška i Banja Luka). Već sutradan je Ministarstvo unutrašnjih poslova Jugoslavije imenovalo članove jugoslavenskoga dijela Komisije (Batoš Radoje, Mlado Obradović, Riza Muhsinović, Tomo Munjiza i Miloš Karapetrović). Vlada Poljske je nešto ranije imenovala svoje članove (Witold Maczka, načelnik u Ministarstvu Zapadnih krajeva Poljske Republike, Jan Modrzejewski, inspektor Poljskog Ureda za repatrijaciju, Ewa Vasovicz i Kernel Klauzik, referenti Ministarstva zapadnih krajeva Poljske Republike, te major poljske vojske Kozieradzki. U lipnju je Kozieradzki podnio ostavku, a na njegovo je mjesto došao Jan Jasinski. U pronađenim zapisnicima sa zasjedanja ove Komisije kao sudionici na sjednicama s jugoslavenske strane se spominju Sveto Bordević, predsjednik, Mlado Stanić, sekretar, Rizo Muhsinović, Miloš Karapetrović i Atif Biščević. Sjedište ove Komisije bilo je u Prnjavoru do 20. svibnja 1946., kada je preseljeno u Bosansku Gradišku.

Dok su se od potpisivanja Protokola obavljale organizacijske pripreme za iseljenje Poljaka, odvijao se i proces njihova koncentriranja i grupiranja radi stvaranja što sigurnijih uvjeta za preživljavanje do konačnog povratka u Polj¬sku. Na konferenciji o pitanjima iseljavanja Poljaka banjalučkoga okruga održanoj 29. siječnja 1946. istaknuto je kako je primjetan proces doseljavanja poljskih obitelji iz drugih kotareva u Prnjavor i njegovu okolicu. Poljaci to pravdaju »nesigurnošću sela i njihove lične i imovinske bezbjednosti« zbog čestih četničkih upada i opće atmosfere nasilja nad Poljacima.

Za taj proces koncentracije Poljaka vlasti su optuživale njih same, tvrdeći kako se to osobito intenziviralo nakon povratka poljske delegacije iz Poljske, jer su »pojedini ljudi iz njihove delegacije koja je išla u Poljsku, po svom povratku govorili Poljacima da će se seliti u Poljsku i da će prvi ići oni koji su napustili svoje domove. Ovo je bio uzrok da su mnogi Poljaci neorganizovano napustali svoja imanja i prilikom odlaženja na razne načine upropašćavali i ostećivali stanbene i ostale zgrade kao i nasade i šume. Pored toga otuđivali su pojedine dijelove svoje imovine premda su znali da to ne smiju činiti«. Kotarske vlasti iz Srpca su saznale da se medu Poljacima širila priča kako će »prvi seliti oni koji su ostali bez domova i koji budu blizi komunikacijama, radi čega je i uslijedio njihov odlazak u Slavoniju, Derventu i Prnjavor«. Za razliku od Prnja¬vor a i Srpca, Poljaci u kotaru Laktaši (oko 300 domova, najvećim dijelom u Lijevce Polju) nisu paničili i nije bilo puno neorganiziranog iseljavanja, kao ni na prostoru Bosanske Gradiške (oko 182 obitelji s oko 900 ljudi). Isti je slučaj bio i na prostoru kotara Banja Luka (49 obitelji s oko 310 ljudi, jedino što se ovdje nije dovoljno znalo »da li je preseljavanje dobrovoljno ili obavezno«).

Na ovakve optužbe reagirao je Jan Mordzejewski, izjavivši da Poljaci »nisu zaslužili da se o njima ovako govori i da su se i oni borili za ovu zemlju. Poljaci nisu bježali bez potrebe od svojih kuća, nego je to bilo radi očuvanja života«. Ignjaz Kunezki je kazao kako »ima nepravilnih postupaka od strane narodne milicije u odnosu na Poljake. Poljaci se nisu mogli sami braniti od četničkih bandi u svojim selima, jer je vojska samo prolazila terenom, dok se nije stalno zadržavala«.
Sam proces iseljavanja trajao je od 28. ožujka do početka studenog 1946. godine. Transportiranje se obavljalo vlakovima s četiri kompozije od po 40 vagona, koje je osigurala poljska vlada. U prvih sedam transporta tijekom ožujka i travnja 1946. iz kotareva Prnjavor, Derventa i Srbac, iseljeno je 765 obitelji sa 4657 članova. U naredna četiri transporta, od početka svibnja do 13. svibnja, iseljene su jos 444 obitelji sa 2213 članova. Dakle, do 13. svibnja u 11 konvoja iseljeno je 1209 obitelji s ukupno 6870 Poljaka, i to iz kotareva Prnjavor i Derventa, te izbjegli Poljaci iz kotara Srbac. Svi ovi konvoji su išli preko Slavonskoga Broda. Naredni konvoji, kojima su iseljeni preostali Polja¬ci iz Srpca, te kotareva Bos. Gradiška i Laktaši polazili su uskoro, i to preko željezničke stanice u Okučanima. Najprije je iz mjesta Devetine, kotar Lakta¬ši, 15. svibnja u dvanaestom transportu iseljeno 115 obitelji s ukupno 590 čla¬nova. U trinaestom transportu 25. svibnja je otišlo 88 obitelji sa 608 članova iz sela Novi i Stari Martinac, kotar Srbac, te nekoliko obitelji iz ostalih sela istoga kotara. četrnaestim transportom 30. svibnja otišle su 104 obitelji sa 630 članova iz sela Grabašnice - kotara Srbac, i nekoliko obitelji iz sela Inadol, Rakovac, Selišta i Srdević istoga kotara. Petnaestim transportom 31. svibnja iseljene su 134 obitelji sa 714 članova iz sela Gumjera kotar Srbac i nekoliko obitelji iz sela Novog Martinca i Draganovića iz istog kotara, te jedna obitelj iz Devetine - kotar Laktaši. šesnaestim transportom 1. lipnja je iseljeno 143 obitelji sa 676 clanova iz sela Gumjera i Novog Martinca - kotar Srbac, te 45 obitelji iz Indije, koje su se tamo sklonile još u vrijeme rata iz kotareva Prnja¬vor i Srbac. Sedamnaesti transport je krenuo 12. lipnja i njime je iseljeno 115 obitelji sa 661 članom. Ovim transportom su krenuli Poljaci iz sela Novi Mar¬tinac, Nozicki, Stari Martinac i Bukala - kotar Srbac. U osamnaestom je transportu 16. lipnja iseljeno 96 obitelji sa 533 člana, 9 obitelji s kotara Prnja¬vor, a ostalo s kotara Srbac. Devetnaestim transportom 19. lipnja su iseljene 103 obitelji sa 562 člana, od kojih 7 obitelji iz kotara Laktaši, a ostalo iz ko¬tara Srbac. Dvadesetim transportom 25. lipnja je iseljeno 96 obitelji sa 482 člana, od kojih 26 obitelji s kotara Bos. Gradiska, 3 iz kotara Prnjavor, a osta¬lo iz kotara Srbac. Dvadeset prvim transportom 5. srpnja je iseljeno 89 obitelji sa 426 članova, i to iz sela Gornji Bakinci - kotar Laktaši i Petrovo Selo - ko¬tar Bosanska Gradiška. Dvadeset drugim transportom 7. srpnja su iseljene 74 obitelji sa 343 člana, i to iz sela Troselja Karajzovac - kotar Bosanska Gradiška. Dvadeset trećim transportom 10. srpnja je iseljena 91 obitelj sa 451 članom, i to s teritorija kotara Bos. Gradiška i Laktaši. Dvadeset četvrtim transportom 14. srpnja je iseljeno 55 obitelji sa 316 članova, od kojih 41 obitelj s kotara Laktaši i 14 obitelji iz raznih drugih kotareva. U dvadeset petom transportu 23. srpnja iseljeno je 92 obitelji sa 324 člana, i to iz sela Celi-novac i Cerovljani sreza Bosanska Gradiška. Dvadeset šestim transportom 26. srpnja je iseljeno 87 obitelji sa 458 članova, od toga 69 obitelji iz kotara Banja Luka i Bos. Novi, a 18 obitelji iz raznih drugih srezova. Nakon toga se iseljavanje znatno usporava, zbog toga što se sve više počinju okupljati Poljaci iz Hrvatske, koji nisu naseljavali tako kompaktne teritorije kao u Bosni, zbog čega ih je i bilo teže iseljavati. Poljaci iz Bosne su ponovo krenuli trideset prvim transportom 16. listopada, kada je iseljeno 65 obitelji sa 272 člana, i to s teritorije kotara Derventa, te pojedine porodice iz ostalih kotareva Bosne i Hercegovine26. U posljednjem, trideset drugom konvoju, koji je otišao 2. studenog, iseljen je preostali dio Poljaka iz Bosne.

Podaci o broju iseljenih Poljaka i imovini koju su ostavili ili ponijeli sa sobom, koje je Jugoslavenska komisija za repatrijaciju Poljaka u definitivnom iz¬vještaju 2. studenog 1946. dostavila Vladi Bosne i Hercegovine, nešto se razlikuju od ovih podataka do kojih smo došli prateći odlazak svakoga pojedinačnog konvoja, ali razlike nisu velike i više su odraz tadašnjeg općeg trenda vođenja statistike, koja je općenito pokazivala znake nedosljednosti, nego što bitnije mijenjaju bit čitavog procesa. Prema ovom sumarnom izvještaju, iseljeno je 2649 obitelji sa 14.088 članova.

Starosna i spolna struktura iseljenih pokazuje da je najviše bilo djece ispod 18 godina (7405), zatim žena (3501), te muškaraca (3182).

Do konca srpnja je, dakle, iseljavanje iz Bosne i Hercegovine bilo privedeno kraju. U izvještaju Komisije od 26. kolovoza konstatira se kako »sa područja Bosne i Hercegovine ima da ode još jedan transport Poljaka koji su nastanjeni u Sarajevu, Doboju i srezu Derventskom, te pojedinačne porodice iz ostalih mjesta u Bosni i Hercegovini.

Iseljavanje Poljaka s ostalih prostora Jugoslavije trajalo je do 2. studenog 1946. godine, mada je prvobitno bilo planirano da se završi u roku od šest mjeseci. Poljska ambasada u Beogradu je u rujnu 1946. tražila od Ministarstva vanjskih poslova da se produži rok za iseljavanje. Ministarstvo je uvažilo tu molbu i odlučilo da se proces iseljavanja završi do 31. listopada 1946. godine. Razlog za to je bio u činjenici »što se uglavnom mislilo da će se Poljaci iseljavati iz Bosne i Hercegovine gdje su oni bili kolonizirani u većim grupama, dok se nije računalo da ima priličan broj Poljaka i u ostalim federalnim jedinicama« koje je takoder trebalo iseliti.

Iseljavanje Poljaka iz drugih federalnih jedinica je bilo teže nego iseljavanje iz Bosne i Hercegovine, »s obzirom da Poljaci u tim krajevima nisu u većim kolonijama grupisani«. Prema sumarnom izvještaju Jugoslavenske komisije za repatrijaciju Poljaka, iseljena je iz Hrvatske 231 obitelj sa 999 članova, iz Srbije 45 obitelji sa 198 članova i iz Slovenije pet obitelji sa 16 članova. Dakle, od ukupno 15301 iseljenog Pojaka s prostora Jugoslavije na BiH otpada 14088, što čini više od 92 posto. Svi oni su vrlo organizirano preseljeni, što je bio prvi slučaj u komunističkoj Bosni i Hercegovini kolektivnoga preseljavanja jedne nacionalne manjine.

Nastavlja se. (U slijedećem prilogu donosimo podatke o tome šta su ti isti anti-fašisti učinili grupi vecoj od 400 000 Njemaca koji nisu pobjegli pred partizanima jer nisu imali nikakvog razloga za bježanje).

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
Molimo prijavite se ili registrirajte.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved