|
Stranica 1 od 6  TUĐMAN: "GLUMI POMIRENJE, DA ZNAŠ KAKO TO ZAVODI NEUPUĆENE"
Je li moja dužnost slaviti zavađače puka
i odobravati njihovim lažnim obećanjima,
slaviti ih u koru zavedenih…? (Marijan Rogić Vranski) Danas sam ponovo zvao dr. Marijana Rogića da provjerim neke podatke vezane za Franju Tuđmana (Ja bih mu vrlo rado stavio u naslov i titulu doktora i akademika kad bih imao ikakvu ozbiljniju informaciju o tome gdje je on završio srednju školu, fakultet, i svoj navodni doktorat. Kako je on to sve izgleda sredio preko partijskih veza, a ne redovnim ili vanrednim studijem odlučio sam ne davati mu nikakve titule dok su detalji oko toga još uvijek neispitani i pod plaštom velike partijske tajne.). Profesor Rogić se javio i kad je čuo o čemu želim razgovartai, onako se ležerno nasmijao, dajući mi do znanja dirkektno i indirektno i samouvjereno, kako to mogu učiniti samo oni koji su radi svojih uvjerenja bili spremni odraditi što god je trebalo i na Golom otoku i usput, unatoč svom prkosu svojemu preživjeti i taj partizanski teror, da će mi on rado u tome pomoći i reći mi sve onako kako je bilo i što je on otkrio u svojoj istrazi o Tudjmanovom sudjelovanju u partizanskom pokolju našeg naroda na Bleiburgu.
Velim ja njemu ovako: Ovo što ste Vi objavili u Hrvatskom pravašu 1995. godine, tko stoji iza toga, nije valjda neka pravaška partija. Ne, Andjelko, veli on meni, ni jedna pravška partija ne stoji iza toga jer se ni jedna od njih ne usudjuje govoriti o našim hrvatskim temama ukoliko bi to na bilo koji način moglo dovesti u pitanje pretpostavke ove Socijalističke Republike Hrvatske. Baš tako? Baš tako, sinko. Znači Vi niste član niti jedne od tih pravaških partija ili stranaka. Vi ste to napisali samo zato što ste došli do tih informacija. Da, tako je, veli meni profesor Rogić. (Za sve one koji nisu znali važno je napomenuti da je dr. Rogić doktorirao u Njemačkoj na temu Nezavisne Države Hrvatske i da nitko do sada iz Hrvatske nije pokazao interesa za objavljivanje tog doktorskog rada koji je ispunio sve znanstvene kriterije jednog poznatog njemačkog univerziteta.) Ali idemo dalje. Vi ste, velim ja njemu, objavili inofrmaciju i fotografiju Franje Tudjmana zajedno sa partizanom Josipom Spirancem? Gdje ste našli tu informaciju? Ovako, našli smo dva izvora za ovu informaciju. Prvi je knjiga Koste Nadja koja se zove “Pobeda”. Tamo je Nadj lijepo naveo imena partizana koji su došli u Sloveniju u pomoć Trećoj Armiji Koste Nadja koja je u to vrijeme vršila likvidaciju Hrvata u Sloveniji. Drugi izvor je knjiga Mirka Beloševića koja se zove “Borbeni put drugog zagorskog partizanskog odreda”. Knjigu je izdalo Udruženje saveza boraca NOR-a, Zlatar Bistrica. Dobro, to se vidi sa zadnje stranice. Tu nije bilo nikave igre ni sa fotografijom ni sa tekstom iz te knjige? Naravno, da nije. Ovi iz HDZ-a, nakon što je to objavljeno, nisu znali sta će drugo reći pa su tek tako naveli kako je to netko montirao. Nitko to nije mogao montirati niti za takve optužbe ima ikakve osnove. Mi smo 1995. godine jednostavno preslikali to što smo našli u tim knjigama a svatko može provjeriti iz tih knjiga da mi nismo ništa drugo napisali niti objavili nego doslovno ono što smo o Tudjmanu našli u tim knjigama. Kad su te knjige pisane nitko nije mogao ni sanjati šta će se dogoditi nakon 1991. godine. Naveli smo svoje izvore uključujući i autore knjiga, imena knjiga, izdavače i stranice u tim knjigama gdje su te informacije bile objavljene. Te se infromacije vjerojatno mogu potvrditi i iz drugih partizanskih izvora ali očito je da to nije baš bila tema kojom se moglo udvarati Franji Tudjmanu i njegovom HDZ-u pa se značajan broj hrvatskih današnjih povijesničara nije želio baviti tom temom. U nekim bibliotekama u Hrvatskoj te se knjige nemogu naći iako se nalaze u katalozima tih biblioteka. Vi, dakle, stojite iza toga, kao urednik Hrvatskog pravaša? Da, stojim iza toga i ne znam zbog čega ne bih stajao. Dakle evo teksta koji je objavljen u svibnju 1995. godine u glasilu koje se zove “Hrvatski Pravaš” a koje nema nikakvih pupčanih vrpci niti sa jednom partijom oli ti strankom sa tim ili sličnim imenom: Komunjare U knjizi, čiji otisak (kopiju), prve stranice donosimo, našli smo na stranici 100. ovo “Naređenje” od 18. Xl. 1944. Podcrtali smo njihovu “rodoljubno-hrvatsku” dužnost”- i onu “kršćansku”, nadamo se, jer su postali i pobožni ! >>Pod udarcima hrabrih boraca narodnooslobodilačke vojske i Crveno-armejaca, neprijatelj bezglavo bježi iz naše domovine. U svom nastojanju da izvuče što više švapskih glava, pojačao je uporišta koja se nalaze uz komunikacije. Pojačao ih je sa najokorjelijim ološem i krvnicima našega naroda, ustašama PTS i Bobanove legije. To su svi oni koji su odavno od naroda osuđeni na smrt i koji se ogorčeno brane samo da produže još koji dan svoj život. Pred takovim neprijateljem mi moramo da budemo još odlučniji, uporniji i nemilosrdniji. Moramo što više uništiti, jer ćemo tim uništavanjem olakšati si posao u budućem našem radu. Stalno treba da nam bude pred očima naređenje Vrhovnog komandanta Maršala Jugoslavije druga Tita: >>Ni jedan švabo ne smije iz naše zemlje otići nekažnjen<<. Izvršavajući to naređenje osvetit ćemo one žrtve i svu prolivenu krv naših naroda. Najveća mogućnost da izvršimo taj zadatak pruža nam se danas, na cestama i prugama kojima prolaze te razbijene neprijateljske rulje. Na stranici 115. – prva slika iza posljednje tekstovne stranice – je i ova fotografija “slavnih” boraca, koji su “pobjedili i predali Hrvatski Narod i Hrvatsku Jugoslaviji na 15. svibnja 1945. i počeli pokoljem Hrvatica i Hrvata kako ovdje vec najavljuju, da bi osvetili “krv naših naroda”- ne hrvatskog naroda, nego naših naroda. To je ujedno i dan njihove “pobede”, zato ga ne slave u nedjelju 14. svibnja, nego u ponedjeljak, dne 15. svibnja. 
Na slici je grupa partizana, na celu sa Josipom Spirancem, prvim komandantom i Franjom Tudjmanom, prvim pomoćnikom komesara II Zagorskog partizanskog odreda. Tekstovi Franje Tudjmana o Bleiburgu i kako on to popularno naziva “Bleiburškom mitu” izjednačavajuci na taj način Bleiburg i stvarna stradanja našeg naroda nakon rata s izmišljenim žrtvama Jasenovca, kojeg Tudjman isto tako naziva mitom, postaju puno razumljiviji tek nakon spoznaje da je i on osobno sudjelovao u tim pokoljima pa je zbog toga na sve moguće načine želio minimalizirati opći pokolj, odnosno genocid kojeg su partizani tada izvršili nad nedužnim Hrvatima, da bi tako na neki način ublažio i svoju odgovornost za zlo počinjeno protiv svog vlastitog naroda. Zbog toga je mržnja prema hrvatskim vojnicima iz tog vremena morala biti utkana i u najnoviji hrvatski ustav a ustaše i Nezavisna Država Hrvatska su morali ostati kao naš neprijatelj broj jedan, bez obzira što su skoro svi ti hrvatski revolucionari ili već davno umrli ili pri kraju svojih životnih muka. Tudjman je očito znao koliki su oni bili rodoljubi pa je i samu ideju ustaštva morao zabraniti, e, nebi li tako što dulje izbjegao neminovnu usporedbu izmedju tog autentičnog ustaškog rodoljublja i svoje vlastite partizanske pokvarenosti. Ustaše zato ni dan danas, ni kao mrtva straža ideje o našoj samostalnoj državi, nesmiju doći do riječi. Oni su za partizane uvijek bili opasni, zapravo još opasniji kao nositelji ideje o nezavisnoj državi Hrvatskoj. Zato je taj strah od ustaša u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i danas veoma opravdan jer ova Hrvatske je sve samo ne samostalna država Hrvata, a to je bit i jedina svrha ustaškog pokreta iz bilo kojeg vremena.
Views: 31388
|
