|
Piše: Ivo Matanović Tradicionalni pohod Bleiburgu u čast 63. obljetnice bleburške tragedije i ove godine brojni Zadrani hodočastili su u Bleiburg- Austriju, da se poklone i odaju dužnu počast svim žrtvama bleburške tragedije. Kao i obično Zadrani u Bleiburg uvijek putuju organizirano. Uvijek sa istim organizatorom – Hrvatskim društvom političkih uznika RH i inozemstva.
Istina, u Bleiburg su organizirano hodočastili i jedna manja grupa društva Hrvatski domobran – Zadarski ogranak, a primijetili smo, također da je bilo i individualnih zadarskih hodočasnika, koji su u Bleiburg doputovali svojim osobnim vozilima. Sve u svemu, u svakom slučaju, ove godine bilo je Zadrana daleko više nego ranijih godina, a što odgovara proporcionalno i sveukupnom broju od oko 15 tisuća hodočasnika, koliko ih se ove godine došlo pokloniti žrtvama partizanskih zlikovaca. Uz ovu konstataciju o broju hodočasnika neizbježno je spomenuti i sve opetovanije laži koje razna glasila plasiraju u javnost. Permanentno žele umanjiti broju posjetitelja, kad je u pitanju Bleiburg i slične manifestacije, a kad se radi o Jasenovcu i Kumrovcu ili eventualnom nekakvom ustanku tkz. antifašista, onda je ta brojka višestruko veća. Najdalje u tome je otišao Riječki Novi list, koji je za Bleiburg rekao da ga je posjetilo jedva 3 tusuće ljudi 
Nasuprot Jasenovcu, gdje također dio hrvatskih državljana i susjednih zemalja dolaze hodočastiti nekim drugim žrtvama koje su umorene od strane tadašnjih vlasti Nezavisne Države Hrvatske, u Bleiburg odlazi dvadesete puta više hodočasnika - i ako je udaljenost od pojedinih gradova i mjesta iz Hrvatske do Bleiburga,također, deset puta veća. U čemu je fenomen, da se Hrvati radije putuju na daleko dalji i skuplji put da bi se poklonili svojim sunarodnjacima, a u isto vrijeme izbjegavaju posjetiti Jasenovac, gdje su također žrtve bili njihovi sunarodnjaci? 
Ima više razloga. Jedan od njih je, što su žrtve Jasenovca bili hrvatski odmetnici i pobunjenici, koji su odbili priznati Nezavisnu Državu Hrvatsku, te su se naslonili na komunizam, na Jugoslaviju ( koje je više nije bilo) i na susjednu Srbiju. Dakle, oni su zasluženo morali biti sklonjeni u logore, kako bi bili zaštićeni od ratnih djelovanja na samim bojišnicama. Ne treba smetati s uma, da tadašnji partizani nisu imali nikakve države niti logistike, koja bi im bila baza za izvođenje ratnih operacija, već su djelovali kao najobičniji banditi, ubojice iz koristoljublja, a uz to još glumili kako su oni branitelji neke propale im Jugoslavije, odnosno velike Srbije. Sve su to radili u sklopu stvaranja velike Srbije ili ti Jugoslavije. Govorili su tada, nije važno kako će im se država zvati, samo neka nije Hrvatska. 
Eto, vidite, dragi čitatelji, za kakvu se državu borili ondašnji pobunjenici i odmetnici, a današnji tkz. antifašisti. Zbog tih i takovih postupaka, stvorena je negativna slika među hrvatskim narodom o tadašnjim partizanima, a današnjim tkz. antifašistima. Sasvim slučajno oni su došli na vlast, jer im je i tadašnja ratna situacija išla na ruku, da su ih saveznici antihitlerovske koalicije prihvatili kao saveznike – po sintagmi: „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“. 
Osim toga, tadašnji partizani, dolaskom na vlast, zločinački su se obračunali sa svojim sugrađanima, koji su branili svoju državu. I ne samo da su se obračunali sa njima već i sa njihovim obiteljima. Sustavno su ih maltretirali i progonili punih 45 godina. 
Otuda i animozitet većeg broja Hrvata prema jasenovačkim žrtvama, koji će svakim danom biti sve veći, jer su povijest o stvarnim ratnim događanjima iz vremena Drugog svjetskog rata počeli pisati neki drugi mlađi povjesnici, koji nisu opterećeni sa prošlošću, a niti indoktrinirani od strane svojih djedova partizana. Strpimo se još barem desetak godina, pa ćemo onda na Tv ekranima gledati drugu sliku i o Bleiburgu i o eventualnim preostalim antifašistima, koji se tada, vjerojatno, neće više nigdje ni spominjati. 
Toliko o tkz. antifašistima i njihovom blebetanju o bleiburškim žrtvama. Mislim da je vrednije spomenuti impresije sa samog mjesta događanja. Veličanstvenom skupu nazočilo je, kako sam gore već spomenuo, preko 15 tisuća Hrvatica i Hrvata svih vjeroispovjesti i drugih narodnosti kao što su Slovenci i Austrijanci, što još više potvrđuje produhovljenost bleiburškog hodočašća, a Hrvatima daje potstrek da ustraju u svojim svečanostima. Među posjetiteljima bilo je, po mojoj slobodnoj procjeni, više od 50% mladih ljudi pa i ne mali broj i onih najmlađih, koji su bili u pratnji svojih roditelja. 
Što se pak tiče broja svećenika i visokih crkvenih dostojanstvenika i časnih sestara, ove godine bilo ih je daleko više nego je uobičajeno. Bilo je i političkih govorancija nekih prvaka političkih stranaka, što baš nije puno nikoga puno impresioniralo. Nu, kada je sa propovjedaonice, svojim oštrim, bistrima i nadasve pjesničkim uzvicima progovorio uzvišeni biskup Slobodan Štambuk, nastalo je oduševljenje među slušateljima Svete mise. Često puta i neuobičajeno u ovakvim prigodama biskup je pljeskom prekidan, pa je i sam biskup morao intervenirati, zamolivši sve vjernike da ga ne prekidaju, dok ne izgovori do kraja misao, a da to, ako žele, mogu napraviti na kraju njegovog izlaganja. Što je, naravno, sa puno poštovanja i obzirnosti prema biskupu i učinjeno. 
Za kraj recimo još i to, jer je i to neizostavno, da su svi hrvatski mas mediji danas javili, kako je i ove godine na Bleiburgu bilo dosta osoba, a poglavito mladih, obučena u ustaške odore , što je jedino ISTINA. Dakako da su oni tu istinu izgovorili, kao i obično, u pejorativnom smislu, što niukom slučaju ne umanjuje njihov smisao. Međutim, i ovoga puta, na svoj svojstven način novinari su izvijestili svoje čitatelje, kako je austrijska policija zabranila pred spomenikom isticati hrvatsko, kako oni vele, nacističko i fašističko obilježje, što NIJE TOČNO. I osobno sam pred spomenikom umorenim žrtvama polagao vijenac sa svojim dečkima, a oni su nosili hrvatska nacionalna obilježja iz vremena Domovinskog rata 1941/45.g. i ratne oznake iz Domovinskog rata 1991/95.g. Dapače, moram i to istaći, da su se austrijski policajci ponašali prema Hrvatima vrlo korektno, reklo bi se, i više nego ljubazno. Bili su susretljivi u svakom pogledu, a poglavito njihovo medicinsko osoblje koji su na samom polju imali razapet sanitetski šator sa svim potrebitim aparaturama za pružanje hitne pomoći, koju, na svu sreću, nisu trebali pružati nikomu. I kad pomisli da sam završio sa ovim izvješćem, iznenada se sjeti još jedne pikanterije sa ovogodišnjeg svečanog hodočašća u Bleiburg. Primijetio sam da je na hodočašće došao i Dr. Zdravko Tomac, nekadašnji visoki partijski funkcionar u SK koji je, za razliku od ranijeg jednog svog posjeta Bleiburgu, kada je bio „izžvizdan“ sada je sa oduševljenjem bio prihvaćen. I neka mi sad netko kaže, da Hrvati nisu uljudben narod. Poput Isusa, koji je oprostio Svetom Pavlu za preobraćenje i Hrvati oprostiše grijehe svome Dr. Tomcu. Bilo bi još transparentnije, kada bi Dr. Z.Tomac zatražio i oprost kod jednog od svećenika, ako to nije već učinio. Dakle, treba se još i ispovjediti kod svećenika za počinjene grijehe koje je počinio kao pripadnik jedne sotonske neznabožačke organizacije. Tada će postati još omiljeniji među hrvatskim pukom, a i osobno će smirenije doživjeti i svoj posljednji dan na ovom svijetu. Bez ikakve ironije od srdca mu to želim – vjerujte mi na riječ. Zadar, 18.svibnja 2008.g. Ivo Matanović 
Views: 1567
Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
Molimo prijavite se ili registrirajte. Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved |
